Nedostatak samopouzdanja, emocionalna labilnost i socijalna nezrelost predstavljaju pogodno tlo za razvoj bolesti zavisnosti kod djece, a vrlo često prebrzo odrastanje, slabo strukturisano slobodno vrijeme, radoznalost budu razlog prvog konzumiranja psihoaktivnih supstanci, naglašava dr Danilo Jokić, specijalista za bolesti zavisnosti. Kako je kazao, u svijetu postoje mnoge teorije, koje pokušavaju da objasne nastanak bolesti zavisnosti.
– Kod svih tih teorija bitna su tri uzročna faktora, značajna za nastanak, tok i ishod, ali i prevenciju ovih bolesti, a to su ličnost (dijete, adolescent i odrasli), zatim psihoaktivna supstanca (adiktivni potencijal supstance) kao i sredina (porodica, grupa i zajednica). Životni stil roditelja (hladan emotivni odnos, zapostavljanje djece, razvod braka, izgaranje na poslu, slaba komunikacija, autoritativan odnos...) budu okidač za uzimanje PAS kod mladih. Socijalna sredina sa svojom kulturom (obrazovanje, navike i stavovi) može biti bitna za nastajanje bolesti zavisnosti, jer socijalni milje modelira mladog čovjeka, njegovo ponašanje pa i odnos prema svim socio-patološkim pojavama. Sva tri faktora, uzajamno usaglašeni čine zatvoreni krug svake bolesti zavisnosti, te ako nema jednog od ovih faktora, nema zavisnosti. Prekidanje tog lanca je uslov za prevenciju bolesti – navodi Jokić.
Kako se mogu fizički prepoznati prvi simptomi uzimanja narkotika? Da li roditelji mogu prepoznati ukoliko dijete počinje da konzumira marihuanu ili samo ukoliko je počeo sa konzumiranjem teških droga?
– Znamo da je porodica osnovna ćelija svakog društva. Svaki roditelj poznaje specifičnost ponašanja svoga djeteta, način komunikacije, način odijevanja, ishrane, njegove hobije i njegovo socijalno okruženje. Promjena tipičnog ponašanja, specifičnog za tu osobu, mora biti alarm roditelju da razmisli o razlozima te promjene. Marihuana koja je oduvijek bila,,početna” supstanca ulaska u svijet psihoaktivnih supstanci kod adolescenata daje određene specifičnosti koje roditelji moraju prepoznati jer su atipija ponašanja njihovog djeteta. Promjena u ponašanju, kao na primjer stalni umor, bezvoljnost, nezainteresovanost, zapuštanje higijene tijela, promjena ritma spavanja, promjena apetita (koristi slatko), neobjašnjive vrtoglavice, nesvjestice, glavobolje, dugo zadržavanje u kupatilu, napuštanje časova, slabije pamćenje i rasuđivanje, promjena drugova, kasniji izlasci noću, počinje da „filozofira”, korišćenje novih nepoznatih riječi, sumnja da je otuđio stvari su alarm za odgovornog roditelja da obavi razgovor sa svojim djetetom, njegovim nastavnicima i psihologom.
Koji se sve testovi koriste za provjeru da li u krvi ima narkotika i poslije kojeg vremenskog perioda su rezultati validni? Da li se oni rade iz krvi ili iz urina?
– Jedna od metoda za rano otkrivanje prisustva supstanci u organizmu je test na drogu. Danas se najčešće koristi urin test, ali uzorci mogu da budu još pljuvačka, krv, kosa, nokti, sekret iz nosa i drugi. Urin testovi se primjenjuju prilikom dijagnostike, uspostavljanja apstinencije i u forenzičke svrhe. Urin testovi su dostupni roditeljima (ima ih u apotekama), i vrlo su kvalitetni za određivanje stanja da li ima ili nema njihovo dijete psihoaktivne supstance u sebi. Danas se koristi paleta od deset testova (mono testovi) koji su vrlo jednostavni za upotrebu i svakom roditelju mogu da ukažu da li je njihovo dijete konzumiralo neku od psihoaktivnih supstanci. Roditelji moraju voditi računa da uzimanje urina, koje mora biti na vidljiv način (roditelj uz dijete), ne smije biti praćeno prijetnjama, psovkama, imperativno ili uz nagrađivanje. Sve psihoaktivne supstance se različito zadržavaju u organizmu i urinski testovi bez obzira kog su proizvođača, pokazuju odraz zadržavanja u organizmu i mogućnost detektovanja poslednjeg konzumiranja supstance. Na primjer - marihuana se registruje do 15 dana, hašiš do 11 nedjelja, opijati (heroin, opijum, morfijum, kodein) do 7 dana, amfetamini 2 do 4 dana, ICE i speed 2 do 4 dana, ekstazi 10 dana i kokain 2-3 dana. Testiranje u forenzičke svrhe obuhvata testiranje na radnom mjestu, kod sistematskih pregleda, saobraćajnih nezgoda i uglavnom se radi iz krvi.
Koja droga uništava koji dio organizma djeteta ili odrasle osobe? Kako marihuana djeluje na organizam, kako kokain, heroin, ekstazi...?
– Sve droge različito djeluju na organizam djeteta i odrasle osobe. Zato ih je SZO podijelila u četiri grupe i to: depresori CNS (narkotici, analgetici, hipnosedativi, ljepila i zapaljivi rastvarači), psiho-stimulansi (kokain, amfetamin, cat, ekstazi), halucinogeni (LSD) i kanabis. Sve droge, bez obzira na podjelu, daju psihičke promjene koje mogu biti različite zavisno od dužine konzumiranja, vrste psihoaktivne supstance, životnog doba i komorbiditeta sa nekim drugim bolestima. Psihoaktivne supstance utiču na sve organe i sisteme, kako na organizam djeteta, tako i na organizam odrasle osobe. Tako utiču na digestivni sistem (mučnina, povraćanje, suva usta i pojačano lučenje pljuvačke), jetru, pankreas, želudac, respiratorni sistem (ubrzano disanje, česte infekcije disajnih puteva, razaranje nosne pregrade zbog ušmrkavanja), srce (infarkt, šlog, aritmija, povišen i snižen krvni pritisak), centralni-periferni nervni sistem (povećana ili smanjena budnost, drhtanje ruku, znojenje, halucinacije, govorljivost, promjena refleksa, nistagmus, komatozno stanje), čulo vida (sužene ili proširene zjenice i pomućenje vida), kožu i sluzokožu (blijeda koža, tragovi uboda i ulceracije sluzokože), urogenitalni sistem (hiperseksualnost ili impotencija, česte urinarne infekcije), imuni sistem (pad imuniteta i sklonost obolijevanju).
Marihuana na organizam čovjeka djeluje tako što izoštrava čula, podiže raspoloženje (lakša komunikacija, euforija, pojačana glad, osjećaj opuštenosti, spokojstvo, poveća društvenost i izaziva socijalnu i seksualnu dezinhibiciju). Kod dužeg konzumiranja, osim promjena u ponašanju, ima i psihodelička svojstva i može izazvati akutnu paničnu reakciju, delirantno ludilo kao i šizofrene psihoze. Kokain kao psihostimulans djeluje izazivanjem euforije, širenjem zenica, povećanom energijom, oštećenim prosuđivanjem, seksualnom dezinhibicijom, grandioznim mišljenjem i paranoidnom ideacijom uz povišenje pulsa i krvnog pritiska. Heroin izaziva euforiju i analgeziju, redukciju apetita, opstipaciju, sniženje libida i depresiju respiratornog centra. Ekstazi kao sintetička droga izaziva povećanu budnost i energiju (psihomotornu agitaciju, gubitak osjećaja za vrijeme, anoreksiju, osjećaj topline, specifične senzacije i iracionalno ponašanje).
Šta je psihička, a šta fizička zavisnost i kako se ona prepoznaje i liječi?
– Psihička zavisnost je psihička potreba da se psihoaktivnim supstancama riješe različite subjektivne i objektivne teškoće, odnosno odluka pojedinca da svoju psihičku napetost, emocionalnu nelagodnost i nesigurnost, kao i žudnju, riješi ponovnim uzimanjem psihoaktivne supstance. Droga postaje oslonac, „psihološka štaka” za rješavanje svih problema. Fizička ili metabolička zavisnost je zavisnost u kojoj preovlađuju fizičke smetnje kod prekida uzimanja droge. Droga je postala sastavni dio metabolizma ćelija i njen nedostatak proizvodi lakše ili teže apstinencijalne simptome. Za razliku od psihičke, fizička zavisnost se ne razvija kod svih psihoaktivnih supstanci. Ova stanja psihičke i fizičke zavisnosti se liječe samo uz pomoć stručnog tima koji se bavi problemima bolesti zavisnosti. Apsolutno je neophodno učešće roditelja, socijalne mreže, a prvenstveno motivisanost djeteta da učestvuje u procesu liječenja. Nažalost, liječenje može biti dugotrajno i sa neizvjesnim ishodom.
Kako se uopšte liječi bolest zavisnosti od narkotika? Kada bi roditelji trebalo da se obrate za pomoć stručnim licima? Na koji način treba da postupe roditelji ukoliko dijete odbija saradnju sa ljekarima?
– Danas kada govorimo o zavisnostima kao bolestima modernog doba liječenje obuhvata specifičnu medikamentoznu terapiju, psihoterapiju (individualna i grupna), socioterapiju, porodičnu terapiju, rehabilitaciju i resocijalizaciju osobe koja je u problemu bolesti zavisnosti. Osnovni cilj svakog od ovih vidova tretmana je uvesti pacijenta u trajnu apstinenciju. Ako govorimo o narkoticima savremeni tretman obuhvata prvi „intervju” sa pacijentom i porodicom kod stručnog lica koje se bavi ovom problematikom. Tokom tog razgovora se donosi odluka o načinu, vrsti i modalitetu liječenja zavisnika. Uvijek se prvo ide na detoksikaciju (somatski pregled i laboratorijska obrada), medikamentozno liječenje, psiho i socioterapiju, baš kao i korišćenje grupne terapije dva puta nedjeljno. Već sam kazao da roditelji moraju na prvu promjenu ponašanja svog djeteta, potražiti stručnu pomoć ljekara. Moram naglasiti da roditelji moraju shvatiti da su „u svetoj misiji” spasavanja svoga djeteta i da nikako ne smiju raditi sledeće stvari - ne prikrivati problem svog djeteta, ne prikrivati kriminal i promiskuitet, ne stidjeti se, ne davati veliki džeparac, ne sakrivati od bračnog partnera, ne tražiti sopstvenu krivicu ili krivicu bračnog partnera, nikada djetetu ne nabavljati drogu, nikada ne varati ljekara, ne stvarati saveze sa djetetom zavisnikom i ne napustiti dijete (bez obzira što je povrijedilo vaš narcizam, vaš porodične mitove, vaš mir i vaš snove).
N.S.

---

„Četiri tačke oslonca” garancija uspjeha
Koliko traju tretmani liječenja? Koja je vjerovatnoća da se dijete ponovo vrati u svijet narkomanije i na koji način ga treba zaštititi da ne bude povratnika?
– Liječenje bolesti zavisnosti je dugotrajan proces i vrlo često sa neizvjesnim ishodom. Savremena medicina drži da su „četiri tačke oslonca” (motivisan pacijent, adekvatna farmakoterapija, kompaktna porodična i socijalna mreža, stručan terapijski tim) garancija uspjeha i da će se ući u fazu trajne apstinencije. Posustajanje bilo koje od ovih karika je mogućnost vraćanja u recidiv i svijet psihoaktivnih supstanci. Stalne kontrole od strane porodice i posjete ljekaru, kao i česta testiranja na psihoaktivne supstance su model da se pacijent zaštiti od povratka u „začarani krug”.



”Uglavnom hladan emotivni odnos, zapostavljanje djece, razvod braka, izgaranje na poslu, slaba komunikacija, autoritativan odnos... budu okidač za uzimanje PAS kod mladih.


Razgovor sa djetetom najbolja preventiva
U svemu najbitnija je preventiva. Kada roditelji treba da počnu da razgovaraju sa djecom na temu narkomanije i na koji način?
– U modernim društvima već u predškolskim ustanovama, a posebno u osnovnim školama su dostupni preventivni programi koji mlade generacije upoznaju sa bolestima zavisnosti i njihovim posljedicama. Roditelji moraju biti upoznati sa tokom nastave svog djeteta, otvoreno govoriti o problemu i najvećoj pošasti modernog svijeta koji se zove narkomanija. Razgovor sa djetetom u mirnom i prijateljskom tonu je alfa i omega zdravih navika, baš kao i uživanje u sportu, muzici, hobijima i radu, pa je to način da dijete prihvati zdrave stilove života i pronađe životni cilj. Velika je dobit za dijete ako roditelji umiju da slušaju svoje dijete i prihvataju ga kao ličnost koje ima svoje doživljaje, dileme i promašaje... Roditelji, bez obzira koliko bili opterećeni radom i obavezama, moraju biti upoznati sa problemima bolesti zavisnosti da bi znali adekvatne odgovore na pitanja svoje djece.


Povremeno uzimanje „pilula sreće” vodi u zavisnost
Šta je to tabletomanija? Kada za nekoga možemo reći da je tabletoman i kako se liječi ta zavisnost?
- Tabletomanija je moderna bolest savremenog društva i označava uzimanje različitih ljekova, bez medicinskih indikacija ili van kontrole stručnog lica. Mnoge osobe u eri globalizacije, prekomjernog korišćenja interneta, produženog radnog vremena olako posegnu za „pilulom sreće” da bi pronašli svoj mir. Povremeno uzimanje ljekova za umirenje, ljekova protiv bolova, ljekova za regulisanje sna bez medicinskih indikacija i kontrole ljekara dovode do povećavanja dnevne doze, povećavanja tolerancije i uvode u pravu zavisnost. Tablete dovode do osjećaja samopouzdanja, veće energije za rad i boljeg intelektualnog funkcionisanja ali u drugoj fazi generišu depresiju, letargiju, nesanicu i drugo. Liječenje tabletomanije se radi samo uz pomoć stručnog lica koje se bavi bolestima zavisnosti i uz dogovor sa pacijentom se odlučuje koja vrsta terapije će se koristiti - navodi Jokić.